|
Emocija je stanje uzbuđenosti nastalo kao reakcija na neki vanjski podražaj
Svaki roditelj za svoje dijete želi da bude zdravo, dobro, uspješno, da ostvari svoje potencijale, da izbjegne sve zamke i loše stvari u svom životu... Roditelji su, do neke dobi djeteta, odgovorni za to, te se uvijek trude djetetu sve pružiti i dati, kako se ne bi desila situacija da im nekada u budućnost nešto nedostaje...
Jedna od stvari oko kojih se trudimo naučiti svoju djecu je i kontrola emocija, sposobnost da jasno izražavamo svoje potrebe, da jasno kažemo što želimo, da znamo prihvatiti neuspjeh i poraz na (koliko-toliko) dobar način. Bezbroj je knjiga koje govore o ovoj temi, koje uče kako i na koji način potaknuti dijete da razmišlja (i) emocionalnim dijelom mozga. Bezbroj je savjeta i ideja, i kao što ima bezbroj različite djece, tako svakom djetetu odgovara pojedini savjet, pojedina ideja, pojedini način. Vi kao roditelji najbolje poznajete svoje dijete i znate da li će nešto „upaliti" ili neće.
No, ono što je temelj učenja o emocijama, ono što je prvo što dijete mora naučiti kako bi znalo na odgovarajući način „baratati emocijama" je imenovanje i prepoznavanje emocija.
Mala djeca svoje osjećaje pokazuju spontano i iskreno. To je dobra osobina, ali sa jedne strane i negativna jer zbog te svoje spontanosti djeca teško kontroliraju svoje emocije, odnosno često ih ne izražavaju na način koji je društveno prihvatljiv. Jedna od stvari koja spada pod odgoj je naučiti djecu kako da iskazuju svoje emocije na prihvatljivi način.
Emocije postoje da nas zaštite i da se bolje prilagodimo okolini.Ljutnja nam pomaže da se obranimo. Ona je nagon za slobodom i samoodržavanjem. Tuga nam pomaže preboljeti gubitak.Strah nas prijeći da se ne dovedemo u nepotrebnu opasnost.Izražavanje svih triju od ovih osjećaja ima presudnu važnost za našu sreću. Četvrtu emociju, radost, počinjemo iskazivati kada su zadovoljene sve potrebe.
Ono što je prvo potrebno reći je da emocije same po sebi nisu niti dobre niti loše. Možda je najbolja podjela na ugodne i neugodne. Tako u ugodne spadaju radost, sreća, ljubav, ugoda... a u neugodne strah, tuga, ljutnja, krivnja... Ono što je dobro ili loše su načini na koje se izražava pojedina emocija. A to su naučena ponašanja, koja se, na svu sreću, mogu odučiti ili se mogu naučiti nova.
Razvoj emocija
Prve emocije koje dijete izražava su reakcija ugode ili neugode. Pozitivno emocionalno stanje izražava se smiješkom, gugutanjem, pozornim gledanjem. Neugodno emocionalno stanje izražava se plačem, mrštenjem, izrazom gađenja. Do kraja 6. mj. života dijete izražava sve četiri primarne emocije (ljutnja, strah, radost, tuga) i prepoznaje osnovna emocionalna stanja majke ili skrbnika. Već u dobi od 3 mj. dijete reagira na ton kojim mu se obraća odrasla osoba, a sa 7 mjeseci povezuje ton glasa i izraz lica za razumijevanje osnovnog emocionalnog stanja odrasle osobe. Između 8. i 9. mjeseca svjesno traži podatke o emocionalnom stanju majke, kao uporište za vlastito ponašanje i vlastite emocionalne reakcije (Vasta i suradnici, 1998.).
Kroz emocije se odvija prva komunikacija - facijalna ekspresija koja iskazuje kako se roditelj osjeća predstavlja osnov daljnjeg ponašanja djeteta. Tako kad se desi nešto nepredviđeno, dijete pogleda roditelja, te po njegovom izrazu lica zaključuje da li se može opustiti ili je vrijeme za paniku. 4 osnovne emocije prate 4 osnovna izraza lica. Na osnovu njih komuniciramo s djetetom još prije riječi. Dijete do kraja prve godine uči da osmjehom dobija više pažnje nego ljutnjom, te uči kada prikazati pojedinu emociju. Upravo tu se uspostavljaju temelji učenja o emocijama.
Zašto je učenje pokazivanja emocija važno?
 |
Društvo uvjetuje i smatra neke oblike ponašanja poželjnima, a neke nepoželjnima. Između ostalog, tu spadaju i načini izražavanja pojedinih emocija. Činjenica je da društvo danas ima tendenciju „potiskivati" emocije, te svako pretjerano izražavanje emocija smatra lošim, pretjeranim...(čak i ugodnih emocija! Na pretjeranu radost često reagiramo čuđenjem). No, upravo tim stavom stvaramo preduvjete za nedovoljno razvijenu emocionalnu inteligenciju.
Proces socijalizacije emocija događa se:
- Promatranjem i oponašanjem - sposobnost viđenja okoline i ljudi nužna je da bi dijete ostvarilo kontakt s okolinom. Djeca vide, primjećuju, obraćaju pozornost, znatiželjna su. Većina ljudi odrastanjem 'odustaje od neposrednog gledanja' i vidi stvari i događaje u okviru naučenih shema i očekivanja. Uvijek bi trebalo svijet promatrati iz pozicije dječje znatiželje.
- U okviru modela ponašanja ljudi iz bliske okoline. Dijete oponaša način i intenzitet emocionalnog izražavanja. Način priopćavanja o svojim emocijama ujedno je i poziv okolini da sudjeluje u emocionalnom doživljaju. Pojedine obitelji, pa i kulture, razlikuju se u načinu otvorenosti/suzdržanosti u izražavanju svojih osjećaja i uživljavanja u emocije svojih bližnjih - emocionalno suzdržani roditelji odgajaju suzdržanu djecu, a emocionalno otvoreni roditelji odgajaju emocionalno otvorenu djecu.
- Namjernim odgajanjem kontrole emocija od strane roditelja, odgajatelja. Postavljanjem granica prihvatljivog i neprihvatljivog izražavanja emocija, osobito izražavanja srdžbe. Dijete se usmjerava na smanjivanje intenziteta, potiče ga se na samokontrolu i uči odabiru društveno prihvatljivih oblika izražavanja emocija.
Naravno da ne možemo dozvoliti da dijete zbog ljutnje lupi drugo dijete, ali ne možemo ni očekivati od djeteta da ne bude ljuto. Naravno da će se ljutiti - pa i odrasli se ljute kada ne dobiju nešto što žele, tako da rečenica „Nemoj sad biti ljut ili tužan" stvarno nema prevelikog smisla. Ono čime djetetu dajemo do znanja da ga čujemo i vidimo možemo prikazati kroz rečenicu „Da, normalno da si ljut kad ti prijatelj ne da igračku. Ali ne smiješ ga zato lupiti. Možeš li nešto drugo napraviti?"
Važno je napomenuti pri učenju emocija dvije stvari:
- Emocije imaju AKTIVNU komponentu. Uvijek se treba orijentirati na nju, jer je ona, za razliku od emocije same, pod našom kontrolom. Ne možemo direktno utjecati na to kako ćemo se osjećati, ali UVIJEK možemo birati što ćemo činiti s tom emocijom. Pitajte „Što ćeš sad? Što možeš napraviti? Kako bi mogao dobiti što želiš?"
- Emocija je UVIJEK u redu i normalna. Ona je ugrađena u nas, i tražiti od djeteta da ne osjećaljutnju kada mu netko uzme dragu igračku jednako je traženju osobe koja nema nogu da trči. Trudite se izbaciti rečenice npr. „Nemoj biti tužan" ili „Ne možeš se sad ljutiti" iz rječnika, jer one nisu utjeha, one su negiranje stvarnosti.
A što da roditelji rade?
Dijete treba pomoć odraslih kako bi:
- došlo u dodir sa svojim vlastitim osjećajima, osvijestilo svoju potrebu i unutarnje stanje (Vidim da si srdit. Što sad stvarno trebaš ili želiš? Čega se bojiš? Što te brine?...).
- naučilo imenovati svoje osjećaje i govoriti o njima, spoznati kakvih sve osjećaja ima.
- naučilo prepoznavati osjećaje kod drugih, dijeliti svoje osjećaje s drugima.
- steklo iskustvo izražavanja osjećaja na različite načine.
- razumjelo emocionalnu reakciju na neki događaj i steklo sposobnost predviđanja njezinih posljedica.
- naučilo da je moguće odabirati načine izražavanja i ponašanja u emocionalnim situacijama.
Igrajte se s emocijama, imenujte nazive emocija lica koja vidite u novinama, na televiziji. Glumite emocije (Hajde da vidim kako izgleda ljuto lice?) Pravilno prepoznavanje emocija je ključ emocionalne inteligencije, a uči se od najranije dobi. Neka istraživanja su ukazala na važnost pravilnog prepoznavanja i imenovanja emocija kada se uvidjelo da nasilna djeca nemaju tu sposobnost nego većinu tuđih reakcija, ponašanja i emocija tumače kao prijetnju.
Za kraj, evo nekoliko igara koje se možete igrati sa svojom djecom koje vam mogu poslužiti kao idealan način uvoda u priču o emocijama. Učite svoju djecu vokabular emocija (hrvatski jezik je dosta siromašan s riječima koje opisuju emocije u odnosu na druge jezike)
- Emocionalni rječnik - u slobodnom razgovoru s djetetom, napiše se lista svih osjećaja koji mu padnu na pamet. Za svaki osjećaj napravi se mali album koji će sadržavati slike iz časopisa koje predstavljaju taj osjećaj. Uz slike se napiše kada se dijete tako osjećalo ili se izradi osobna priča uz crtež djeteta (može i slikovnica) u kojoj dijete detaljno opisuje kada se tako osjećalo. Igra je vrlo zahvalna za širenje vokabulara o emocijama.
- Pantomima osjećaja - dijete i roditelj izrade kartice koje označavaju razne emocije, dijete izvuče jednu karticu i bez riječi odglumi osjećaj koji je označen na kartici. Ono dijete koje prepozna osjećaj dobiva karticu, zatim uzima novu i glumi. Pobjednik je ono dijete koje na kraju igre ima najviše kartica.
- Pogodi osjećaj - jednu neutralnu rečenicu npr. "Idem u dućan.", treba izraziti različitim tonom glasa (može se dodati i pokret tijela) kako bi izrazili različitu emociju (npr. ljutito, veselo i sl.). Ostali pogađaju koji je osjećaj u pitanju.
- Š to kaže ovo lice - igra se igra sa slikama iz časopisa, fotografijama lica ili izrađenim crtežima lica koja pokazuju određenu emociju, a djeca pogađaju: što osjeća to lice, a kasnije što kaže ovo lice - koju bi priču to lice moglo nama ispričati?
- Skala emocija - na zidu se nacrtaju (nalijepe) jednostavna lica (smajlići) koja iskazuju tri stanja : sreću, neutralno i tugu - djeca na osnovu njih uče gradaciju emocija . U svakodnevnoj komunikaciji dijete i roditelj koriste ih kako bi naglasili kako se trenutno osjećaju ili su se osjećali kad se nešto dogodilo i sl.
- Nastavi rečenicu - djeca nastavljaju započete rečenice: Sretan sam kada..., Tužan sam kada..., Ljut sam..., Volim..., Ne volim... itd. Roditelj prvo zapisuje odgovore, a zatim zamjene uloge i roditelj odgovara.
- Društvene igre tipa "Čovječe ne ljuti se" - sve društvene igre u kojima postoje pravila i u kojima je potrebno nositi se s gubitkom, ljutnjom i sl. izvrstan su način za učenje kako se nositi s emocijama.
- Brojim do 10 - stara i poznata tehnika kako ne reagirati na "prvu loptu" - naučite je i svoju djecu.
- Kelsovi izbori - služe za rješavanje malih problema (mogu se napisati i nacrtati kako bi stalno bili u vidokrugu djece) - dijete može za svaku manju konfliktnu situaciju izabrati dva po njegovom izboru najbolja rješenja: (pričekaj i smiri se, prebaci se na neku drugu aktivnost, sudjeluj i čekaj svoj red, porazgovaraj, ne obaziri se, udalji se, reci im da prestanu, ispričaj se, nagodi se.
Izvor: RODA
Kako se igrati s djetetom i sa emocijama saznajte u radionicama koje se provode u Obiteljskom centru Virovitičko podravske županije svaki treći utorak u mjesecu u okviru programa Radionice emocionalne pismenosti.
Više o ovoj temi možete pronaći u stručnoj literaturi koju preporučamo.
Članak izradila
Sandra Matošina Borbaš, prof.psihologije
|
|
| 26. siječnja 2010. |
Otvoreno
677 puta |
|
