Važno je na koji način govorimo o osobama s mentalnom retardacijom- da li kažemo „mentalno retardirani“ ili „osobe s mentalnom retardacijom“. Ne izostaviti riječ osoba je bitno kako bismo i sebi i drugima posvijestili da govorimo u prvom redu o osobama, ljudskim bićima.

Tijekom godina mijenjali su se i načini na koje razlikujemo osobe s mentalnom retardacijom, npr. većini je poznat model u kojem razlikujemo različite stupnjeve mentalne retardacije, pa tako postoji laka mentalna retardacija, umjerena, teža i teška mentalna retardacija. Ova četiri stupnja mentalne retardacije razlikuju se prema kvocijentu inteligencije, pri čemu termin laka mentalna retardacija označava IQ između 50 i 69, a teška mentalna retardacija IQ ispod 20.

Najnoviji pristup razlikuje ove osobe prema intenzitetu podrške koji je potreban pojedinoj osobi. Za svakog pojedinca se određuje intenzitet podrške koji mu je potreban kako bi mogao uspješno funkcionirati u svojoj socijalnoj sredini. Modeli podrške su povremena, ograničena, opsežna i sveobuhvatna, pri čemu povremena podrška označava pružanje kratkotrajne pomoći u nekim životnim situacijama, a sveobuhvatna je trajno prisutna u svim situacijama tijekom života.

Mentalna retardacija nije bolest, ne može se izliječiti. To je razvojni poremećaj, pa zato i kažemo da ove osobe imaju „teškoće u razvoju“. Svi ljudi prolaze kroz iste faze razvoja, a kod osoba s mentalnom retardacijom je primijećeno usporeno napredovanje u pojedinoj fazi te zaustavljanje razvoja u nekoj fazi. Može se primijetiti zaostajanje u razvoju govora i komunikacije, percepcije (opažanja vanjskog svijeta), pamćenju, teškoće u zadržavanju pažnje, u moralnom razvoju, razvoju socijalnih vještina, emocionalnom razvoju i razvoju ličnosti.

Obitelj, okolina i stručnjaci imaju veliku ulogu u stvaranju uvjeta u kojima osoba s mentalnom retardacijom može razviti sve svoje sposobnosti do svoje gornje granice. Mi „normalni“ ljudi često, možda i nesvjesno, sudjelujemo u sputavanju ovih osoba. Naša zadaća bi bila ne samo ih prihvaćati već im i pomagati onoliko koliko njihove sposobnosti to zahtijevaju.

U svijetu, pa i u Hrvatskoj se promiče ideja inkluzije. Ovaj termin označava pravo svake osobe da bude punopravan član zajednice, što podrazumijeva da svaki pojedinac može i treba pridonositi zajednici, ali i dobivati od nje podršku koja mu je potrebna. Za osobe s mentalnom retardacijom to znači uključivanje u redovan sustav školovanja, zapošljavanje i samostalno stanovanje bez obzira na vrstu i stupanj oštećenja. Da bi se tako nešto moglo osvariti potrebna im je stručna podrška i podrška cjelokupne zajednice.

U osnovnim školama to bi značilo uključivanje djece sa svim stupnjevima mentalne retardacije u redovan razred uz podršku stručnog suradnika defektologa, odnosno rehabilitatora. Nakon završene osnovne i srednje škole osoba bi trebala dobiti priliku za plaćeni rad. Tijekom radnog osposobljavanja i samog rada važnu podršku pruža radni asistent. Odraslim osobama se omogućava i smještaj u stanovima uz pružanje podrške.Ovakav sustav podrške zadovoljava sve potrebe osobe s mentalnom retardacijom, potiče ju na snalaženje u različitim svakodnevnim aktivnostima i situacijama te potiče razvoj sposobnosti kroz aktivno uključivanje u život zajednice.

Svi se razlikujemo po svojim sposobnostima, talentima i potrebama. Učimo nadopunjavati i poštivati jedni druge!