|
 |
Koliko ste puta u životu rekli rečenicu „Da ti nisi napravio/napravila ... ja bi bio/bila bolje", „Kako to možeš raditi? Jel ne znaš da me to izluđuje?", „Osjećam se jadno i bijedno zbog toga što si ti rekao/učinio/napravio/pomislio".
Velika većina nas za svoje „jadno" ima tendenciji okriviti nekog drugog, osim sebe. I velika većina nas je jako nesretna jer netko drugi neće/ne može/ne želi napraviti nešto što mi mislimo da bi trebao/trebala napraviti. A jako je puno ljudi koji nas ne žele poslušati...
Imaju ove činjenice na umu, 50-tih godina prošlog stoljeća William Glasser je oformio novu teoriju, kako je sam nazvao, osobne slobode, koji je u početku nazvao Teorija kontrole, a poslije ju preimenovao Teorija izbora (Choice theory).
Do današnjih dana Teorija izbora se raširila po svijetu, imajući u svim zemljama svijeta svoje pristaše i ljude koji se educiraju po ovom principu rada u različiti domenama - savjetovanju (Realitetna terapija), upravljanju poduzećima (suradničko vođenje), školstvu (kvalitetne škole). Tako i u Hrvatskoj postoji Hrvatska udruga realitetnih terapeuta.
Na principima Teorije izbora osmišljeni su brojni programi, odrađene brojni sati savjetovanja, pa tako je i Obiteljski centra Virovitičko podravske županije 2 svoja programa osmislio upravo na temeljima teorije izbora: Aktivni nenasilnici i Škola za roditelje.
 |
Nekoliko je aksioma (postavki) teorije izbora:
1. Jedina osoba čije ponašanje možemo kontrolirati smo mi sami.
Kao što nitko nas ne može natjerati da napravimo nešto što ne želimo, tako ni mi nikoga ne možemo natjerati da napravi ono što on ne želi - niti dečka/curu, niti supruga/suprugu, niti prijatelje niti roditelje niti djecu. Oni će napraviti nešto što mi tražimo iz neke svoje, osobne, koristi - koja može biti i to da imaju dobar odnos s nama.
2. Sve što od ljudi možemo dobiti ili im dati jest informacija. Kako ćemo se nositi s tom informacijom pitanje je našega ili njihova izbora.
Netko nam može reći da ne smijemo negdje parkirati, može nam reći da nam je ukinut minus, može nam reći da nećemo doći na red kod doktora tri mjeseca... kako ćemo mi na to reagirati, ne ovisi o toj osobi koja nam daje informaciju - ovisi o nama. Na takve informacije različiti ljudi različito reagiraju -neki se ljute, neki su ravnodušni, neki misle da je tako i bolje...
3. Pokreće nas pet genetičkih potreba: preživljavanje, ljubav - pripadanje, moć, sloboda i zabava.
Ove su četiri potrebe u svima nama - svi imamo potrebu za moći, ljubavi, slobodom i zabavom (plus ona osnovna potreba - potreba da preživimo). Svi smo rođeni sa tim potrebama i cijeli svoj život provedemo tako da na raznorazne načine zadovoljavamo svoje potrebe.
4. Te potrebe možemo zadovoljiti samo ako zadovoljimo sliku ili slike u našem svijetu kvalitete.
Svi imamo identične potrebe - ali ono u čemu se razlikujemo je način na koji potrebe zadovoljavamo. U nama postoje sličice na kojima je zapisano kako uspješno možemo zadovoljiti svoju potrebu, primjerice, za zabavom. Meni je zabava voziti bicikl, drugome je to napor. Meni je zabava ići na pjevanje, drugome je to mučenje. Svako ima svoje sličice u glavi, na kojima je zapisano kako zadovoljava potrebe, i svačije su sličice jedinstvene. Sličice se stvaraju iskustvom - kada nešto probamo učiniti, vidimo da je djelotvorno, stavimo to u album svojih sličica i iskoristimo drugi puta kada imamo priliku.
5. Svi dugoročni problemi su problemi odnosa.
Sve svoje potrebe zadovoljavamo kroz odnose s drugim ljudima - roditeljima, djecom, partnerom/partnericom, poslovnim suradnicima, kolegama, ljudima na ulici, prijateljima, poznanicima... I kao što sam na početku članka napisala, ako nešto u našem životu nije u redu, ako se ne osjećamo dobro, ako smo iz nekog razloga frustrirani, tužni, nesretni ili ljuti, uvijek je to zbog nekog odnosa - ili toga kako u tom odnosu ne/zadovoljavamo svoje potrebe. Zbog nekog lošeg odnosa, kojeg ne znamo popraviti, ne znamo kako se u njemu postaviti da bi se osjećali bolje, imamo tendenciju imati i neke psihosomatske teškoće - glavobolju, trbuhobolju, alergijske reakcije, tahikardija, poteškoće s hormonima...
6. Sve što od rođenja do smrti možemo činiti jest ponašati se. Svako je naše ponašanje cjelokupno ponašanje, koje se sastoji od četiri nedjeljive komponente: aktivnosti, mišljenja osjećanja i fiziologije.
Kada nešto činimo, rijetko smo svjesni da činimo 4 stvari odjednom. Sada dok pišem ovaj članak, ja činim 4 stvari odjednom - ja sjedim (aktivnost), razmišljam o tekstu članka (mišljenje), osjećam se dobro i fiziologija u organizmu mi je u ravnoteži. Kada se svađate s partnerom/partnericom, isto činite 4 stvari - vičete (to je najčešće aktivnost), mislite kako vas nitko ne razumije (mišljenje), osjećate se ljuto (možda i povrijeđeno), te vam fiziologija divlja - lupa vam srce, povećano vam je lučenje adrenalina, znoje vam se dlanovi, možda crvenite u licu... Sve ove četiri komponente su UVIJEK prisutne u našim životima - najčešće se svjesni samo komponente osjećaja, nešto rjeđe aktivnosti, dok o fiziologiji razmišljamo samo kada nešto nije u redu - poremećen rad štitnjače, tahikardija, glavobolje...
7. Sva su cjelokupna ponašanja izabrana, no neposrednu kontrolu imamo samo nad komponentom aktivnosti i mišljenja. Međutim, svoje osjećaje i fiziologiju možemo kontrolirati posredno, kroz načine na koji odabiremo razmišljati i djelovati.
Pri opisu ove četiri komponente ponašanja, važno je naglasiti da od ove 4 komponente, neposrednu kontrolu imamo samo nad dvije - nad ponašanjem i nad mislima. Iako smo uvijek svjesni svojih osjećaja, njih ne možemo uključiti ili isključiti na „gumb". Probajte sami sa sobom učiniti mali eksperiment - probajte činiti ili misliti one stvari koje činite i mislite kada ste ljuti. Nije tako teško, je li? A sad probajte osjećati ljutnju. Kako to izvesti. Ako ste zaista to probali, način na koji ste u sebi probudili osjećaj ljutnje je preko mišljenja - sjetili ste se neke situacije koja vas je naljutila. I upravo to je način na koji možete upravljati svojim osjećajima - preko mišljenja ili preko aktivnosti. Ako se osjećate tužno, ležite pred televizorom omotani u dekicu i razmišljate o tome kako je sve ružno i tužno, nećete se osjećati dobro - osjećat ćete se tužno. No ako se u jednom trenu dignete, odete oprati suđe / oprati kupaonu / izađete na kavu / odete se provoziti biciklom / odete se rolati... kako ćete se osjećati? Ja sam sigurna da ćete se osjećati bolje. Jer ste svoju aktivnost i svoje mišljenje promijenili od ležanja pred televizorom i razmišljanja o tome kako je sve crno i loše u nešto drugo. I samim tim ćete se osjećati drugačije. Glasser ovu zakonitost ponašanja ilustrativno prikazuje kroz sliku automobila - čovjek sjedi za volanom auta, kojemu su prednji kotači aktivnost i mišljenje, a stražnji osjećaji i fiziologija. Ako prednje kotače okrene u lijevo, kamo mogu ići stražnji? Samo za njima. Ako odaberete ponašanje koje je djelotvorno, osjećaji i fiziologija moraju ili za time.
Ne želim time reći da nije lijepo niti korisno ponekad se zavući u dekicu i malo odmoriti o napora svakodnevnog života, ali pri tome treba imati na umu da smo to ponašanje izabrali, pa tako, kada budemo željeli, možemo izabrati i drugačije ponašanje. Da nismo pasivni sudionici svojih života, nego da sami cijeli život biramo svoja ponašanja i načine svog djelovanja, te da smo zbog toga, kako naslov Glasserove knjige kaže, i osobno slobodni činiti što želimo, imajući uvijek na umu posljedice naših ponašanja.
|
|
| 1. prosinca 2008. |
Otvoreno
1338 puta |
|
