|
Povodom 22.listopada - Međunarodnog dana pažnje posvećenom mucanju i govornim manama donosimo vam članak posvećen razvoju govora - od rođenja djeteta te tijekom predškolskog perioda. Članak obuhvaća sve razvojne faze, uz napomene o tome koja ponašanja su "alarmantna" i koja ukazuju na mogućnost razvoja poremećaja vezanih uz govor. Također donosimo i smjernice kako pristupiti djetetu da bi razvili što kvalitetnije njegove potencijale za govor.
Predverbalna faza - do prve godine
Prije nego se nauči govoriti uči se razumijeti govor. Neki teoretičari smatraju da je to osnova i temelj kasnijem razvoju govora. Djeca od 1 mjeseca starosti uspjevaju razumijeti razliku u govornim glasovima koje odgovaraju razlikama u značenju. Ovaj nalaz zapravo pokazuje da djeca imaju urođenu sposobnost ili potencijal razumijeti svoj jezik, a zavisno od strukture jezika neki se potencijali ne razviju do kraja (npr. u kineskom jeziku nema razlikovanja slova r i l, te odrasle osobe imaju problema u učenju razlike između ta dva slova, dok mala djeca nemaju tih poteškoća). Djeca dakle imaju sposobnost razumijeti govor, a okolina je ta koja usmjerava djecu prema određenoj strukturi njihovog materinjeg jezika. Kod slušanja, djeca uvijek preferiraju majčin glas i to posebno ako je način govora prilagođen djetetu.
Razvoj govora počinje „glasanjem" male djece. Oko 2 mjeseca djeca počinju gukati tj. proizvoditi zvukove koji zvuče kao samoglasnici -a, -o, a povremeno i povežu suglasnik i samoglasnik pa se dobije - gu, - ba, - ta... koje se u dobi od 6 mjeseci pretvara u slogovanje, tj. ponavljanje slogova babababababa ili tatatatata (koje se vrlo često proglašava rječju „tata").
Iako je slogovanje genetski uvjetovano, jer se pojavljuje u istim obrascima kod djece različitih kultura i iz različitih jezika, činjenica je da se ono nakon 1. godine života počinje usmjeravati ka slogovima iz materinjeg jezika.
Treba se zabrinuti za razvoj govora ako dijete do godine dana:
- veći dio vremena šuti,
- ne razvija kontakt očima,
- slabo ili nikako reagira na buku,
- ne upušta se u vokalnu igru s odraslima,
- ne pokušava komunicirati vokalizacijom ili pokazivanjem,
- ne reagira na pojedine riječi i zapovjedi,
- ne služi se nizom različitih glasova u raznim intonacijama
Od prve do druge godine
Od prve do druge godine dijete počinje producirati veći broj riječi, rječnik mu broji do pedesetak riječi, a počinju se javljati i prva spajanja po dvije riječi (Mama papa? Šta to?). Roditelji djetetu postavljaju jednostavne naloge i pitanja koje dijete razumije (Daj pusu! Poljubi bebu! Gdje je oko? Gdje je beba?). S interesom sluša pjesmice i jednostavne priče. Zanimljivo mu je pokazivati različite predmete u slikovnicama koje roditelj imenuje. Tu se uspostavlja prva komunikacija sa djetetom jer roditelj ima dojam da ga dijete razumije, da reagira na njegove upute, pitanja, komentare...
U ovoj se dobi roditelj treba zabrinuti ako dijete:
- ne razumije verbalne naloge (npr. «daj medu» ),
- nije zainteresirano za govor,
- ne pokušava oponašati govor odraslih,
- samo «mumlja» i pokazuje predmete, bez korištenja riječi
Od druge do treće godine
Od druge do treće godine u govoru djeteta se uočava značajni porast govornog rječnika. Skoro za sve stvari oko sebe zna odgovarajuću riječ. Javlja se produkcija rečenica od 2 ili 3 riječi, dijete počinje upotrebljavati negacije (ne, nema) i prve zamjenice (ja, ti). U početku se razgovor o djetetu između roditelja i djeteta odvija u trećem licu (za dijete i dijete i roditelj najčešće koriste ime djeteta Marko je išao, Marko papa...), a to treće lice se u ovoj dobi polako pretvara u prvo lice Ja sam išao, Ja papam... Izgovor glasova postaje sve razumljiviji, tako da govor djeteta postaje razumljiv i ljudima koji ne provode mnogo vremena s djetetom. Dijete je u stanju prepričati neki događaj, razgovarati o nečemu. Govor se u ovom periodu (ali i u drugim periodima predškolskog razvoja) razvija kroz igru. U ovoj dobi se razvila već simbolička igra - dijete se igra mame ili tate, oponaša aktivnosti svakodnevnog života. I upravo kroz ovakav vid igre „uvježbava" se korištenje svakodnevnih riječi.
Roditelj se u ovom periodu treba zabrinuti ako dijete:
- ne govori, ne formira rečenice
- ne razumije ili ne izvodi dvočlane zapovjedi
- ne povezuje dvije riječi u rečenicu
- govor djeteta je nerazumljiv bliskim osobama
- ne razvija simboličku igru
- sluša radio ili TV vrlo glasno ili vrlo tiho
Od treće do šeste godine
Od treće do šeste godine dijete počinje koristiti sve složenije i dulje rečenice, počinje upotrebljavati gramatička pravila materinjeg jezika, rječnik je sve bogatiji, ovladava pravilnim izgovorom većine glasova, govor je razumljiv i nepoznatim osobama.
Dijete u ovoj dobi zna i može prepričati prošle događaje, voli slušati priče, razvija sposobnost prepričavanja priča. Lako stupa u komunikaciju s drugim ljudima, odgovara na pitanja drugih. Sposobno je svoje želje, potrebe i misli izraziti govorom u skladu s pravilima materinjeg jezika.
Treba se zabrinuti ukoliko dijete nakon treće godine:
- na pitanja ne odgovara ili odgovara sa zakašnjenjem
- dijete u govoru zamuckuje i muca
- pogrešno ispunjava zahtjeve
- često traži da mu se ponovi već rečeno
- ima nerazumljiv govor
- ima siromašan rječnik
Šesta godina...
Od šeste godine izgovor glasova bi trebao biti u potpunosti u skladu sa sustavom glasova materinjeg jezika, dijete bi pravilno i vješto trebalo koristi gramatiku materinjeg jezika jer je razvijena govorno-jezična razina preduvjet početka razvoja čitanja i pisanja, koji su potrebni za početak školovanja.
Treba se zabrinuti ako dijete do 6. godine:
- ne može ispričati kratak slijed događaja
- pokazuje teškoće u razumijevanju složenijih jezičnih konstrukcija
- ima nerazumljiv ili gramatički nepravilan govor
- postoje teškoće u sporazumijevanju s drugom djecom
Djevojčice su brže od dječaka
U ovim „pravilima" razvoja govora koji su samo okvirni treba imati na umu još jednu činjenicu - to je da općenito u razvoju, pa tako i u razvoju govora, djevojčice imaju brži ritam od dječaka. Žene pričaju, muškarci šute. Čak i ako sa sumnjom prihvaćamo te općepoznate činjenice, one su u dobi malih beba točne. Statistički gledano, male dame prednjače po pitanju usvajanja jezika i spremnosti na diskutiranje. Dječacima obično treba nekoliko tjedana ili ponekad čak i nekoliko mjeseci duže dok im prve riječi ne poteku iz usta. Djevojčice obično s usvajanjem govora imaju manje problema.
Kako da govor bude zadovoljstvo
Evo što roditelji mogu učiniti da bi potaknuli razvoj govora svojega djeteta:
Puno pričati. Dijete se može šutke prematati, a može mu se i na stoliću za prematanje objašnjavati svijet: „Pogledaj, ovdje je pupak!". „Pogledaj, igračka na stropu poskakuje kad puhnemo u nju!" Naravno, bebe još ne razumiju smisao riječi. Usprkos tome, dva razloga idu u prilog obasipanju riječima: bebama je ugodno kada mama čavrlja, a i isprva sve uče slušajući.
Pravilno pričati: Kada se obraćate svom djetetu obraćajte se što književnijim jezikom. Na koji način bi djetetu bilo jednostavnije zapamtiti riječi „Ču-ču" od „vlak". Osim toga, koji to vlak još ide „ču-ču"? Što jasniji i književniji govor koji upotrebljava roditelj bit će izvrstan model govoru koji će se razviti kod djece. Naravno da dvogodišnjak neće moći ponoviti točno riječ koju mu kažete, ali će barem znati kako ona u ispravnom obliku treba zvučati.
Imitirati njihovo blebetanje. Bu-bu-bu, ga-ga-ga: sve dok beba proizvodi glasove, ona je sugovornik kojeg treba ozbiljno shvatiti. Ona se raduje kada odrasli imitiraju njene zvukove i zauzvrat će se potruditi oko maminih i tatinih riječi.
Slušati. Pričanje je smisleno ako imate osjećaj da vas netko sluša. Sasvim svejedno radi li se o jednogodišnjaku koji uvježbava svoju novu riječ ili trogodišnjaku koji po sedmi put prepričava priču o smetlarskom kamionu. Slušati znači: uzeti si vremena i promatrati dijete dok govori. Ako se to ne dogodi, treba mu se kratko objasniti: vješam rublje, onda ćemo popiti kakao i ti ćeš mi detaljno ispričati priču. Probajte se podsjetiti kako je vama kad prepričavate nešto kolegi ili kolegici na poslu, a on ili ona gleda ekran kompjutera i ne gleda vas? Nije baš ugodno? Tako je i djetetu kada mama ili tata „jednim uhom" slušaju svog jednogodišnjaka ili trogodišnjaka ili petogodišnjaka.
 |
Čitati. Knjige su veličanstvene, čak i za one sićušne. Kutevi se mogu grickati, pojedine stranice se mogu snažno povlačiti, a nekad se mogu promatrati slike. Što je dijete manje, to ilustracije moraju biti jednostavnije: lopta, auto, medvjed. Dijete će obožavati ispitivati što su pojedine stvari (vječno pitanje „ta je to?"), a u svoja objašnjenja možete ukomponirati nove i nove riječi zavisno od dobi djeteta - tako jednogodišnjaku slika može biti lopta, trogodišnjaku naranđasta lopta, a petogodišnjaku naranđasta lopta za košarku.
Pjevati. Jezik je informacija, ali i melodija i ritam. I jedno i drugo početni govornici uče preko pjevanih i napisanih pjesama te igara s prstima.
I na kraju:
Nikada nije dobro dijete direktno ispravljati.
Npr. rečenica „Baka je stignula kući." Sasvim je jasno što je maleni time htio reći. To zaslužuje priznanje. Umjesto da isprave svoje dijete bolje bi bilo da roditelji tu rečenicu još jednom ponove u ispravnom obliku. „Da, baka je već stigla kući." Dijete će uvijek željeti imitirati svoje obožavane odrasle. Ovako uči pravilan slijed riječi i strukturu rečenice bez osjećaja da je nešto pogrešno napravilo.
|
|
| 21. listopada 2008. |
Otvoreno
1585 puta |
|
