|
"Ljudi lako i brzo zaboravljaju, ali straha se boje cijeli život." Marko Paripović
Strah je primarna emocija koja nastaje usred opažanja ili očekivanja stvarne ili zamišljene opasnosti, ili ozbiljne prijetnje. To je urođena, genetski programirana reakcija na prijeteći ili bolan podražaj. Obzirom da je genetski uvjetovan, kada vidimo neku opasnost (potpuno je nebitno da li je opasnost realna ili nije), reagiramo strahom, i to je nepromjenjiva činjenica. Ne možemo očekivati od sebe da se NE bojimo tada.
Kao i svaka emocija, strah ima svoje fiziološke popratne pojave - ubrzaju se otkucaji srca, brži je protok krvi, krvni talk, pojačava se spremnost mišića za akciju, koja može biti dvostruka - bijeg ili napad, suha usta, povišeno lučenje adrenalina... Do tjelesnih promjena dolazi naglo, ali treba vremena da se one vrate „u normalu".
Iako je dobro biti svjestan da je strah savršeno očekivana i prirodna emocija, koja ima svoju svrhu, vrlo često smo u situaciji da ne znamo što da radimo sa svojim strahom, te nam se ne sviđa uopće ta situacija da nas je strah. Kako se teško nosimo sa svojom emocijom straha, tako je roditeljima nekoliko puta teže nositi s emocijom straha kod svog (malog) djeteta.
Dječji strahovi
 |
Razvoj dječjeg straha ima svoje zakonitosti - odrastanjem djece razvijaju svoje sposobnosti razumijevanja i shvaćanja ovog svijet,a te sukladno s time ima nekih stvari koje djeca shvate, ali ne do kraja. U tom „međuprostoru" ponekad nastaju strahovi.
3 godine
| Strah od ružnih ljudi, maski, nakaza.
Strah od mraka, životinja, policajaca, lopova.
| 4 godine
| Strah od jakih zvukova - sirena, vatrogasaca.
Strah od mraka, divljih životinja. Strah od visine.
Strah od majčinog večernjeg izlaska.
| 5 godina
| Smanjuje se strah od ružnih ljudi, nakaza.
Rastu stvarni strahovi od ozljede, od pasa, pada.
Strah od mraka, da se mama neće vratiti kući.
| 6 godina
| Vrlo strašljivo doba.
Strah od zvukova (zvono, telefon, neugodan glas, voda u WC-u, glasanje kukaca i ptica.)
Strah od duhova, vještica, da je netko pod krevetom; da će se izgubiti. strah od vode, vatre, groma, munje.
Strah od samoće (spavati sam u sobi, biti sam kod kuće); strah da će se mami nešto dogoditi, da bi mogla umrijeti.
Dijete je hrabro za ozbiljnije ozljede, a boji se trna, posjekline, krvi.
| 7 godina
| Strah od mraka, tavana, podruma, sjena, duhova, vještica.
Strah od špijuna, lopova, ljudi koji se kriju u ormaru, pod krevetom.
Strahovi koji nastaju nakon strašnih priča, filmova, gledanja TV.
Brine se da ga ne vole, da će zakasniti u školu
| Od 8 godina nadalje
| Sve je manje djetinjih strahova,
sve se više boji realnih opasnih stvari, situacija.
|
 |
Roditelju je ponekad teško gledati kako se njegovo dijete nečega boji, ali nikakvi razumni argumenti u objašnjavanju djetetu tada ne „pale". Ono što bi uvijek trebalo imati na umu je:
- nikada nemojte reći „Nemoj se bojati". Ni djetetu se ne sviđa da se boji ili plaši neke situacije, i da to može ono bi već isključilo svoj „gumb" za strah. Ali ne može, kao ni nitko od nas. U nepoznatoj situaciji koja dijete plaši, koja je već izvan kontrole djeteta, nemojte tražiti i očekivati od njega da radi nešto što nije u njegovoj kontroli.
- najbolji način smanjivanja intenziteta neke emocije je pokušati okrenuti pažnju i interes djeteta na nešto drugo. Na taj način će se malo umiriti fiziološka reakcija koja se pojavljuje kod straha, a samim tim i ublažiti osjećaj straha. Tada tek možete razgovarati.
- nemojte šok-terapijom pokušati riješiti dijete straha - time ćete ga još više uplašiti,. Ako se dijete boji vode, ne bacajte ga u bazen. Ono što ćete time pouzdano napraviti je pojačati intenzitet straha.
- od straha dijete odučite postupno - malo po malo. Ako se dijete boji psa, prvo ga upoznajte s malim štenetom, da se opusti u kontaktu s njim. Nakon toga malo po malo učite ga i na druge pse. Ako vidite da to ne prolazi kod vašeg djeteta - pustite. Vrijeme će možda učiniti svoje. A ako i ne, razmišljajte na način da svi mi imamo neke strahove koje nosimo sa sobom i u odrasloj dobi.
- nemojte od dječjeg straha napraviti paniku time što ćete osjećaju dati preveliko značenje. Dječji strahovi dolaze i prolaze. I oni su prvenstveno dječji. A ne strahovi roditelja (roditelji imaju neke svoje vlastite strahove).
- prihvatite da se dijete nečega boji, pokažite mu da se vi toga ne bojite i strpljivo podučavajte i pokazujte da nema osnova za strah. (Jasno mi je da te je strah vode, i da te je strah da se ne utopiš. Ali ja volim plivati, ja idem u vodu. Ti radi kako želiš). Djeca najčešće jednog dana odluče da ih više nije strah i isprobaju aktivnost koje su se do sada užasavali. Tada to pohvalite.
Ako sve ostalo funkcionira...
Roditelje najviše plaši u priči oko dječjih strahova pitanje - koliko je strah mog djeteta „normalan". Strah je savršeno normalna reakcija, koja se javlja, prolazi, mijenja se intenzitet straha... Ono na što treba obratiti pažnju je da li je sve ostalo u djetetovom životu pod kontrolom. Da li je školski uspjeh uredan? Da li dijete uredno spava? Da li jede uredno, kao i inače? Da li se normalno druži s drugom djecom? Ako su ostala područja života vašeg djeteta kao i prije, ne plašite se. Ako vidite da pojedini strah paralizira vaše dijete i ne da mu da normalno živi i ispunjava svoje obaveze, javite se stručnjaku.
I zapamtite - nije strah sam po sebi loš.Loše je ono što dozvolimo strahu da učini od naših života.
Izvori:
Vasta, Haith, Miller: Dječja psihologija
Oatley, Jenkins: Razumijevanje emocija
____________________________________________________
članak napisala: Sandra Matošina Borbaš, prof. psihologije
stručna radnica psihologinja
|
|
| 3. veljače 2012. |
Otvoreno
1367 puta |
|
