|
MIT: Roditelj treba biti savršen.
ISTINA: Roditelj treba biti iskren. Prvenstveno prema sebi. Savršenstvo ne postoji - kako kod djece, tako ni kod roditelja. Ako je roditelj savršen, kako onda on može biti primjer djeci? Možda da, ali nedostižan, nerealan i može postati osoba s kojom se dijete nikada i nikako neće moći poistovjetiti. U današnjem svijetu, okolnostima, događajima, kako roditelj može napraviti uvijek baš ono pravo što bi trebao napraviti?
Činjenica je da smo se svi mi ponašamo najbolje što možemo, najbolje što znamo. No u sljedećem trenu nešto naučimo, pa se odlučimo ponašati drugačije. I što je tu loše? Možda lekcija kojom učimo dijete da smije pogriješiti? Da se iz grešaka uči? Da se uvijek može bolje, kvalitetnije, brže, pouzdanije? Da se uvijek još nešto može naučiti?
Meni ove lekcije djeluju prevrijedno da ih dijete ne nauči - upravo su to životne lekcije, kojima se dijete priprema za život. Činjenica je da će uvijek netko misliti da nešto što radite sa svojim djetetom ili prema svom djetetu nije dobro, ali dokle god ste iskreni, autentični, u skladu sa svojim životnim vrijednostima, principima i dokle god vas vodi djetetov najbolji interes, dotle ne možete baš puno pogriješiti. A ako i pogriješite, pogrešku shvatite kao izazov - aha, ovime nisam zadovoljna /zadovoljan, idem probati nešto drugo.
MIT: Roditelji moraju uvijek kontrolirati situaciju.
ISTINA: Ne moraju, naravno. Dobro je znati uvijek što dijete radi, zašto nešto radi. Ali držati sve pod kontrolom nerealno je i neostvarivo. I to je toliko visok cilj, da ga niti jedan roditelj nikada neće moći ostvariti.
Osim toga, moć nije ekskluzivno pravo roditelja, nego je namijenjeno dijeljenju u obitelji. Ne date li djetetu moć u nekim stvarima, nećete ga nikada naučiti niti posljedicama ponašanja niti odgovornosti. Dozirajte kontrolu prema sposobnostima i razvoju djeteta - nećete malom djetetu dati da kuha ručak, ali si predškolarac uredno može namazati kruh.
MIT: Dobar roditelj dozvoljava demokraciju u obitelji
ISTINA: Dobar roditelj preuzima odgovornost za svoj roditeljski posao. Koliko je loše uvijek u svemu držati kontrolu (a i nemoguće), toliko je loše roditeljsku odgovornost, roditeljske odluke dati u ruke djetetu. Predškolsko dijete ne može samo odlučiti da li će obući jaknu kada je vani temperatura 5 stupnjeva - eventualno može odlučiti koju će jaknu obući.
Dijete još nije kognitivno spremno nositi s posljedicama takvih odluka - zato je roditeljska odgovornost da oni donose takve i slične odluke. Dobro je pitati dijete za mišljenje, ali roditelj uvijek ima, iz svoje pozicije, mogućnost djetetove prijedloge prihvatiti ili odbiti.
Naime, dijete može predložiti da se ide u kino, roditelj je taj koji će odlučiti da li je to realno provediva želja, s obzirom na financijsku, vremensku i ostalu situaciju. Ako nije, roditelj smije reći NE.
MIT: Dijete se ne bi trebalo ljutiti.
ISTINA: Ljutnja je emocija kao svaka druga. Dolazi univerzalno kod svih ljudi u istim ili vrlo sličnim situacijama - nešto želim, a to ne mogu dobiti. Tijekom odrastanja, normalno je da dijete doživi situacije u kojima neće dobiti nešto što želi - i treba ih doživjeti. A kako onda da ne bude ljuto?
Svi smo programirani na isti način, iste ili slične situacije i sa fiziološke strane produciraju iste emocije. I zašto se onda čuditi kada nešto zabranimo djetetu (da trči na cestu, jede puno slatkiša, sjedi na kompjutoru cijeli dan) a dijete se naljuti na to? To je zapravo, očekivana reakcija. I tu dijete nema poteškoća, jedinu poteškoću tu pokazuje roditelj koji se ne zna nositi s djetetovom ljutnjom.
A jedino što tada roditelj treba napraviti je omogućiti djetetu da se „ispuše" - ili da isplače svoje suze, ili izlupa jastuk, ili pričekati da se prestane „duriti"...
I prisjetiti se da ono s čime bi trebali imati poteškoća je način na kojih se iskazuje ljutnja, a ne emocija ljutnje sama.
MIT: Svu djecu, ukoliko ste roditelj više od jednog djeteta, treba tretirati isto.
ISTINA: Djeca su različita, te je vještina roditelja prilagoditi odnos svakom djetetu ponaosob. Nije posao djeteta da se prilagodi roditeljskim odgojnim vještinama, nego da se vi kao roditelj prilagodite njemu. Ne možete odrediti i odlučiti kako ćete odgajati svoje dijete, odrediti svoje odgojne postupke prije nego upoznate svoje dijete. Svi smo jedinstveni, svatko od nas je unikat, rođen u jedinstvenim uvjetima, s jedinstvenim karakternim osobinama, odgajan u jedinstvenim okolnostima...
Kako onda možemo primijeniti jedan način odgajanja na svu djecu? Recepata za odgoj nema - to je dobro poznato. Odgajanje je zapravo suživot s djetetom u ravnopravnom dostojanstvu (termin Jespera Juula, danskog obiteljskog terapeuta kojeg donosi u svojoj knjizi Vaše kompetentno dijete), što znači da se međusobno uvažavamo i prihvaćamo u svojoj jedinstvenosti - i roditelj dijete, i dijete roditelja.
Upravo zato isti odgojni postupak, na koji jedno dijete dobro reagira, za drugo dijete može samo predstavljati nešto što ga zabavlja i na čemu dijete uvježbava pomaknuti roditeljske granice. Svako dijete zahtjeva od svog roditelja da ga vidi kao jedinstvenu osobu, i ako roditelj tako priđe djetetu uz stav prihvaćanja, to je najbolji način da pogodi najbolji odgojni pristup, prilagođen upravom svom djetetu.
_________________________________________
Članak napisala:
Sandra Matošina Borbaš, prof. psihologije; stručna radnica psihologinja
|
|
| 12. prosinca 2011. |
Otvoreno
1092 puta |
|
